Mogu li žene stvarno prestati s “nevidljivim radom” u domu? Čitateljica otkriva…

Poput mnogih Australki, smatram se glavnim osloncem nevidljive radne snage u svom kućanstvu. Ne govorim o opipljivim kućanskim poslovima – u kojima, da, većina nas također dominira – nego o onom često neprepoznatom, a neprocjenjivom radu koji omogućuje da kućanstvo funkcionira. Riječ je o mentalnom teretu planiranja, organiziranja i predviđanja svačijih potreba, o emocionalnoj podršci kojom održavam mir i zadovoljstvo ukućana te o svakodnevnim administrativnim obvezama bez kojih bi sve stalo.

Znam da nisam jedina koja preuzima tu odgovornost u kućanstvu; to je uloga koju nerazmjerno često obavljaju žene (prema podacima UN-a, kad bi se neplaćenom radu skrbi pridala novčana vrijednost, on bi premašio 40 posto BDP-a pojedinih zemalja), no iscrpljena sam.

Što se, dakle, događa ako vi – inače marljiva i organizirana osoba (tip A) – odjednom odložite pribor za čišćenje, prizovete svoju unutarnju tinejdžericu i kažete: “Ma, pustit ću nekog drugog da se pobrine za sve”? Pa, upravo ćemo to saznati.

Prvi tjedan

Hm, s obzirom na to da se moja 17-godišnjakinja sprema za probne ispite mature, a mlađa kći planira zabavu s noćenjem povodom svog 13. rođendana, ovo je najgore moguće vrijeme da zauzmem tvrdoglav stav i odbijem sudjelovati u svemu tome – no takav je mentalni slom: jednostavno se dogodi.

Moja mlađa kći svakodnevno drži govore u stilu TEDx-a o točno određenim poklonima, hrani i torti za svoju zabavu, a netko (tj. ja) mora kontaktirati ostale roditelje i prenijeti im detalje. Čekam da netko drugi preuzme inicijativu, a kad se nakon nekoliko dana ništa ne dogodi, napokon šaljem grupnu poruku kako bismo barem dogovorili datum.

Toliko mi godi što sam nešto poduzela da potpuno zaboravljam na izazov i kupujem kćeri rođendanski poklon koji skrivam na dno ormara. Osjećam se užasno posramljeno. S druge strane, nakon što primijetim da se većina razgovora o tome “što sve treba obaviti” odvija odmah nakon večere, uvodim večernji ritual: duga, vruća kupka uz glasnu glazbu Metallice, nakon čega se povlačim u svoju sobu i gledam dokumentarce o serijskim ubojicama.

“Izgledaš opušteno”, kaže moj suprug. Mislim da to ne govori kao kompliment, no možda samo projiciram vlastite misli

Drugi tjedan

Kao i većina pripadnika generacije X, skrbim o svojim ostarjelim roditeljima, no ovog tjedna bez grižnje savjesti ignoriram pozive osoblja iz doma za starije ili prosljeđujem njihove račune braći neka se oni time bave.

Obavještavaju me da djevojčicama ponestaje čistih školskih uniformi, a ja samo sliježem ramenima i pjevušim: “Imam 99 problema, ali pranje rublja nije jedan od njih.” Suprug me znatiželjno promatra prije nego što se prihvati tog posla, a kasnije čujem stariju kćer kako ga pita: “Proživljava li mama možda psihičku krizu?”

Cijelo mi je ovo iskustvo stresnije nego što sam to očekivala. Ne mogu prestati razmišljati o svim onim stvarima – stomatološkim pregledima, prijavama za radionice za završne ispite, potrepštinama za zabave – koje bi se upravo sada trebale odvijati. Suprug i ja dijelimo kućanske poslove i znam da bi on preuzeo i više toga da ga zamolim, no ne mogu si pomoći – iritira me njegova nesposobnost da jednostavno predvidi što treba učiniti.

Treći tjedan

Iako je tiha, moja je tjeskoba dosegnula vrhunac, no ne mogu poreći da najljepši cvjetovi niču iz najsmrdljivijeg gnojiva: moje su kćeri počele same rješavati svoje obveze, baš poput tinejdžerica iz 90-ih.

Kad njezina molba da joj dogovorim termin kod frizera naiđe na zid, moja najstarija kći ne samo da sama dogovara termin nego i počinje zvati sveučilišta kako bi se raspitala o programima ranog upisa. “Gledaj me kako koristim telefon!”, kaže ozarena lica.

U međuvremenu, mlađa kći nastavlja s planiranjem zabave; organizirala je sve, od grickalica i aktivnosti do zračnih madraca koje je posudila. Isprva se čudim, a zatim razmišljam o pisanju roditeljskog priručnika pod naslovom “Radi po svom, dušo: Radosti roditeljstva uz nula truda”. Nevjerojatno je što se dogodi kad se jednostavno – povučeš.

Četvrti tjedan

Upravo su izgriženi listovi otrovne biljke i smrtno bolesna mačka presudili mom eksperimentu. Nemam izbora jer nitko drugi ne primjećuje da na biljci više nema nijednog lista.

“Kako ste to mogli previdjeti?”, vičem u automobilu na putu prema veterinaru. Činjenica da su to ipak primijetili dokazuje kako nitko ne brani mrežu kao ja; unatoč svom bijesu zbog pokvarenog šivaćeg stroja, očajnički želim ponovno preuzeti tu ulogu.

Ne samo da preuzimam obveze nego se i s oduševljenjem vraćam starim navikama: dogovaram termine, zovem škole i kupujem sredstva za izbjeljivanje rublja. Znam da baš i ne postavljam uzor ženama, ali osjećam takvo olakšanje što ponovno imam sve pod kontrolom da mi je sasvim svejedno.

Rezultat

Kad se požari ugase, dim se raziđe dovoljno da shvatim kako je najbolji način za svladavanje “nevidljivog rada” – bez osjećaja ogorčenosti – taj da praktične zadatke prepustim drugima.

Moje kćeri dobivaju zaduženja – primjerice, pripremu školskih užina ili večere te pranje rublja – dok ja odustajem od komunikacije koja nije nužna. Je li to savršeno? Nije. Za početak, odmah jurim kupiti novi šivaći stroj; no sretnija sam, a to je iznimno važno.

Ovaj tekst napisala je Dilvin Yasa, a u originalnom izdanju objavljen je na Marie Claire Australia.