Ana Blanquart: Prvi dan škole kao mama proživljavala sam tri puta, s različitim rezultatima

I danas zatitram kada ih vidim; dugačke, šarene tuljce koji se posljednjih godina viđaju i u našim trgovina. Naziv mu je Schultüte, iako se sjećam da smo ga u našoj školi zvali Wundertüte, što mu bolje pristaje: tuljac čarolije. Radi se o običaju kojim se još od 19. stoljeća u Njemačkoj i Austriji obilježava prvi dan škole.

U očima prvašića kolekcija iznenađenja, koja se uglavnom sastoji od flomastera, bilježnice, kutijice za užinu, slatkiša, spomenara, sata, igračke – uistinu je puna čarolije, znamen da je ulazak u misteriozan svijet velikih sretan trenutak.

Osobito mi je ostao u sjećanju jer sam te jeseni, krajem osamdesetih, u dvorištu jedne bečke škole u devetnaestom Bezirku, bila jedini prvašić bez tuljca.

Danas, kad u pravilu kasnim s listom školskih potrepština za svoje školarce, imam više razumijevanja za mamin propust. Netom pristigla iz Zagreba, nije znala za postojanje Schultüte. Problem je donekle riješen kada smo ga, netom nakon izlaska s prvog dana škole, pronašle u lokalnom supermarket pronašle, snižen za 50% jer više nikome nije trebao.

Kad negdašnja prvašica i sama postane mama prvašića

Prvi dana škole u ulozi mame proživjela sam tri puta, s različitim rezultatima. Moj prvi sin Jean dobio je kraljevski tretman, s tjednima pripreme kao da se radi o izlasku na pozornicu uoči dugo očekivane premijere. Bilo je tu klasičnih elemenata helikopter roditeljstva, s porukama koje će ga ohrabriti, očuvati njegovo mentalno zdravlje i potaknuti ga da bude sjajan učenik, ali ne presjajan kako ne bi bio u stresu, jer sve je u work-life balanceu, zar ne? S novom torbom, košuljom i frizurom koju smo modelirali gelom slikali smo se ispred škole, šarmirao je novog učitelja, odabrao najboljeg prijatelja i sve je bilo idilično i Instagram-friendly… sve dok nije shvatio da u razred ide sam s učiteljem i novim prijateljima, a ja s njegovom malom braćom ostajem izvan rešetaka dvorišta. Sve glasnije suze i jad nisu se zaustavljale, tako da učitelj Olivier nije imao druge nego me pozvati da se pridružim prvom satu. I tako sam bila jedina mama koja je svog prvašića prisilno nosila u razred.

Dvije godine kasnije, prvi dan škole srednjeg sina dočekali smo sa znatno manje pompe. Praktična priprema uz zajedničko veselje što se pridružuje velikom bratu, uz umjerenu dozu ohrabrivanja. Knjige o odgoju čije sam savjete gutala prvi puta ovoga su puta ostale neotvorene. Sumnjam da je upravo ta opuštenost razlog za prvi pogled između Davora i škole, vjerojatnije se radi o njegovom urođenom samopouzdanju i znatiželji.

Treći “prvi dan” poremetio je posao

Ako će moj treći sin, koji je u školu krenuo još dvije godine kasnije, jednoga dana pisati kolumnu poput ove, vjerojatno će se žaliti na svoju majku.

Naime, njegov prvi dan škole sam propustila, zbog čega sam i dalje ljuta na samu sebe. Više se ne sjećam koji je poslovni put bio razlog, ali jednostavno ga nisam trebala prihvatiti. Pošto je solidan učenik koji školu prihvaća kao napornu obavezu, ali i mjesto gdje se druži s prijateljima, želim vjerovati da ga taj prvi dan nije trajno obilježio.

Ovih dana, kako su kretali u školu, nakon dugog, toplog ljeta, pitala sam sinove čega se sjećaju s prvog dana škole: sva su trojica imala jednak odgovor. Djecu iz njemačke škole s kojom dijele zgradu, na stolu je dočekalo iznenađenje, a ne i njih, iz francuske škole. Pogađate, radi se o tuljcima s početka priče.

Što me dovodi do zaključka da uz sva ponavljanja nisam savladala lekciju prvog dana škole jer sam zaboravila obilježiti ga jezikom djeteta.

Kroz šarenilo, iznenađenje i zajednički ritual škole, poput odlaska u park ili na pizzu, da ih se podsjeti da je sve i dalje isto, iako nije.

A tuljac iznenađenja uvijek je dobra ideja.