Može li prehrana iz plavih zona i nama donijeti jednak efekt dugovječnosti?

Zasigurno ste čuli za plave zone, a ako niste – riječ je o mjestima na kojima je sasvim uobičajeno doživjeti stoti rođendan, i to ne u fotelji s dekicom preko koljena, nego uz smijeh, živu raspravu i planove za sljedeći tjedan.

Istraživač i autor Dan Buettner sa svojim je timom godinama pokušavao otkriti što ove zajednice razlikuje od ostatka svijeta. Rezultat tog istraživanja pretvorio se u globalnu wellness maniju: knjige, dokumentarci i dijete bogato su inspirirane plavim zonama u kojima ljudi jedu zdravo te žive vrlo dugo,

No, iako je priča osvojila cijeli svijet, polako sazrijevamo za novo pitanje: je li dug život stvar onoga što jedemo – ili svega onoga što hranu okružuje?

SHUTTERSTOCKOkinawa, Japan

Kako izgleda prehrana iz plavih zona

Ako pogledamo tanjure stanovnika plavih zona, najčešće se radi o vrlo jednostavnoj, gotovo skromnoj hrani. U Ogliastri na Sardiniji to su kruh od durum pšenice, sir i čaša vina Cannonau uz društvo susjeda. Na grčkoj Ikariji maslinovo ulje je obavezno, kao i sporo kuhanje i dugotrajni obroci u dobrom društvu. U Nicoyi, na obali Kostarike, doručak od riže i graha daje energiju za dan prepun fizičkog rada. U Loma Lindi adventisti biraju jela bez mesa, alkohola i stimulansa, no uz dubok osjećaj duhovne zajednice koja pruža sigurnost.

SHUTTERSTOCK

A na Okinawi – možda najpoznatijoj plavoj zoni – obroci su lagani, šareni i temeljeni na biljnoj bjelančevini, uz pravilo hara hachi bu, koje podsjeća na to da stanemo s jelom prije nego što se osjećamo potpuno siti.

U plavim zonama smatraju da su grah i mahunarke najmoćnije “supernamirnice“ na planetu. Jedna šalica dnevno može nam podariti čak nekoliko dodatnih godina života. Iako se stanovnici plavih zona ne zaklinju u veganstvo, prosječno pojedu tek oko 20 kilograma mesa godišnje (deset puta manje nego prosječni Amerikanac).

Čak ni kava, često proglašavana lošim porokom, u njihovom svijetu nije zabranjena. Crna, jednostavna i bez dodataka, ona je jedan od najvažnijih izvora antioksidansa u njihovoj prehrani. I, naravno, ispija se u društvu.

Sve ove prehrane imaju veganski ili mediteranski prizvuk, ali nije stvar u tome da su “nutricionistički savršene“. Stvar je u tome da nisu industrijske. Hrana nije stigla na stol u plastici, nego iz vrta, od obiteljskog poljoprivrednika, od koze koju svi znaju poimence

Prehrana kao kultura, a ne projekt

I dok mi jurimo po trgovinama tražeći chia sjemenke, matchu ili najzeleniji mogući sok, stanovnici plavih zona ne razmišljaju o superfoodu. Njihovi superheroji su okopavanje vrta, priprema ručka za cijelu obitelj i šetnja do susjeda.

Na njihovim stolovima ne vladaju trendovi, nego tradicija. Oni ne “planiraju“ zdravlje, oni ga žive.

U svijetu u kojem je sve više obroka usputno, u hodu i pred ekranima, njihova je najveća tajna upravo u tome što su stol i društvo oko njega središte dana, a ne posljednja misao u kalendaru.

pročitajte još

Zdrava hrana na budžetu: Mit ili mogućnost?

Zašto naša kopija ne daje iste rezultate

Kad pokušavamo replicirati prehranu plavih zona, često radimo ono što najviše poništava njihove benefite: jedemo kvalitetnije namirnice u potpuno nekvalitetnom okruženju.

Možemo kupiti najskuplje ekstra djevičansko maslinovo ulje i organsko povrće – ali ako to pojedemo u pet minuta, bez daha i bez društva, nestaje ono zbog čega ljudi u plavim zonama žive dulje. Tamo je svaki obrok mali odmor, pauza u danu, trenutak razmjene, smijeha i pripadnosti.

Dug život ne proizlazi samo iz toga što ide na tanjur nego i iz toga tko sjedi za stolom, i u kakvom raspoloženju.

Je li mit uopće mit

Nažalost ili nasreću, ne postoji jedna tajna, jedna namirnica, jedan trik. Čaša vina ne spašava srce Sardijaca; spašava ga svakodnevni osjećaj povezanosti. Tofu nije zaslužan za vitalnost Okinawe; zaslužna je mreža prijateljstva koja traje cijeli život. Riža i grah iz Nicoye ne pomažu zato što imaju savršen omjer hranjivih tvari, nego zato što tamo nitko ne jede s osjećajem usamljenosti.

Drugim riječima, hrana je tek početak priče o dugovječnosti.

SHUTTERSTOCK SHUTTERSTOCK

Što onda možemo naučiti od njih

Iako ne živimo uz more, u malim zajednicama, s vrtovima u dvorištu i poslijepodnevnim odmorima bez grižnje savjesti, neke njihove navike možemo posuditi: jednostavniju kuhinju, više biljaka na tanjuru, manje stresa za stolom, više rituala, polagan tempo, obroke koji se ne prekidaju notifikacijama.

Možda je upravo to najvažniji podsjetnik plavih zona: zdravlje je način života, a ne projekt s rokovima.