Lunar za Marie Claire: “Danas imam jasne stavove o životu, volim kreirati slike koje zrače nadom i pozitivom”

Lunarova umjetnička djela pozdravljaju nas s ulica već više od 30 godina. Od novijih djela u Zagrebu pozornost posebno privlače njegove mačke u Masarykovoj ulici, no i nebrojeni drugi hrvatski gradovi ponose se što njegova djela uljepšavaju upravo njegovi potezi bojom. Njegova umjetnička priča već od samog početka u kasnim 90-ima prelazi granice naše zemlje. Lunar, punog imena Slaven Kosanović, svoju je nepresušnu inspiraciju, stvaralačku raznolikost i strast prema putovanjima pretočio u djela koja unose duh, optimizam, humor i slojevitost u urbane krajolike diljem svijeta. Za Marie Claire Croatia Lunar govori o počecima graffiti scene u Hrvatskoj te o tome kako se razvijao kao umjetnik, što ga i danas pokreće te kakvu budućnost vidi za uličnu umjetnost kod nas i u svijetu.

Počeo si crtati u trenutku kad u Hrvatskoj još nije postojala artikulirana graffiti scena. Kako si uopće pronalazio svoje mjesto, stil i osjećaj pripadnosti u vremenu prije interneta i prije postojanja lokalnih uzora?

Crtanje me veselilo od najranijih dana, a uvijek sam tražio mjesta gdje mogu u miru raditi ono što me veseli. U to vrijeme nije nas bilo puno, dosezi su bili vrlo skromni. Prve plaćene angažmane iskoristio sam kako bih putovao i surađivao s inozemnim kolegama, što je uvelike odredilo moj put. Posebno me veselilo svjedočiti rađanju scene na Balkanu. I dalje ih s velikim zanimanjem pratim i sudjelujem u njihovom razvoju.

Ipak, bez doticaja s drugim jezicima i kulturama, neizbježna je stagnacija. Zato vjerujem da otvorenost i razmjena uvijek donose rast.

Tvoja mačka prešla je dug put od writerskog lika do prepoznatljive vizualne ikone. Postoji li originalni mačak koji je poslužio kao inspiracija?

Mačak se isfiltrirao iz serije “Beastz’n’Bugz”, skeniranih malih crno-bijelih skica iz brojnih bilježnica iz 1990-ih godina. Ostali likovi također se povremeno pojavljuju, iako rjeđe. Za mačka nije postojao predložak, a najviše početne inspiracije povukao je iz kućnog mačka Jinxa, s kojim sam imao priliku družiti se tijekom 2000-ih godina. Lik mačka kroz godine se spontano preobrazio, što se valjda događa s motivima kod svakog autora. Ne obraćam pretjerano pažnju na te promjene, držim tempo i do transformacije dolazi spontano.

Svojom si umjetnošću obilježio mnoge velike gradove. Kako se to ostvaruje?

Gradovi koje posjećujem djelomično su moj odabir, a u neke idem jer me klijenti tamo zovu. Primjerice, nedavno sam krenuo na put u München radi nekoliko privatnih zidova, nastavio za Detroit gdje sam oslikao nekoliko zidova Muzeja Iluzija i jedan mimo toga. Usput sam obišao prijatelja u Torontu i tamo ostavio nekoliko radova, a odande nastavio dalje na malu turneju po Španjolskoj radi izložbe u galeriji divne umjetničke škole u Toledu. To je putovanje rezultiralo dodatnim radovima u Madridu, Toledu i Barceloni. Sada slijedi projekt u Njemačkoj, radni posjet Beču gdje izlaže američki kolega, a nakon toga dva radna uzastopna posjeta Rijeci zbog preseljenja izložbe “Lens, Pens & Cans” te oslikavanje jednog većeg zida.

Toledo

Writer si više od 35 godina. Možeš li istaknuti najdraže trenutke street art scene prošlosti i sadašnjosti? Što je za tebe značio street art tada, a što znači sada?

Spontanost u druženju, radu i putovanjima vjerojatno su bile i ostale najbolje osobine naše kulture. Sebičnost, površnost i pohlepa stajale su na kontra strani, baš kao i kod svake druge profesije. Grafiti, street art ili jednostavno – crtanje je za mene oduvijek bio način produktivnog druženja. Većina ljudi druži se uz sport, čavrljanje, obroke ili putovanja koja sa sobom povlače neku emociju, fotke i sjećanja. Ova meni draža donose i kolekciju radova vezanu za svaku pojedinu lokaciju. Također, i suradnja na projektima omogućuje kontakte s brojnim vrlo različitim ljudima, od kojih se neki pretvore u dugotrajna prijateljstva.

Imaju li uopće išta zajedničko današnje doba i 90-e i 00-e, koje su na više razina protkane hip-hopom i romantiziranjem te kulture?

Meni je hip-hop u startu djelovao kao beskompromisan obračun s licemjerjem sistema, no danas mi se to više ne čini tako. Glorificiranje previše loših stvari za društvo vrlo mi je odbojno. Veseli me verbalna okretnost i ritam, no ostalo mi je vrlo daleko. Da ne spominjem slizavanje s instantnim narodnim melosom za populus koji je gotovo identičan na svim kontinentima, uz razliku jezika.

U Hrvatskoj se ulična umjetnost danas sve više institucionalizira kroz festivale, komercijalne narudžbe i kulturne programe. Kako gledaš na taj proces: kao prirodan razvoj, kompromis ili nešto treće?

Nemam ništa protiv kapitaliziranja vlastitog truda, uvijek sam smatrao da je bolje zarađivati radeći nešto što voliš nego trošiti život radeći nešto što ne voliš. Naravno da nije tako jednostavno posložiti stvari u životu – da bi došlo do te kupovine slobode, kod mene su morale proći godine upornog rada. Da pokušam pojednostaviti: znaš što želiš, a što ne i ideš u smjeru da to što voliš postaviš na zdrave temelje pa razvijaš dobar pristup. Ako je želja za novcem početna ambicija, onda je temelj nezdrav – barem ja tako mislim.

Koje su neke od tih poruka koje su ti važne komunicirati?

Općenito u svijetu nasušno nedostaje empatije, dijeljenja, suradnje, nečega što mi se čini da nam je kao klincima usađivano u glavu. Previše ljudi bitni su samo ogledalu, skloni gomilanju i bahaćenju, koliko im to već status dopušta. Rijetkost su i pojedinci na odlučujućim pozicijama koji ostavljaju dobar dojam i postavljaju sebe kao primjer. Čini mi se da je u doba manje materijalne imućnosti i znatno slabijih tehničkih dostignuća bilo više nade za ljepšu i sigurniju budućnost.

Je li moguće i dalje crtati grafite undercover, imaju li nove generacije uopće želju za time ili se sve svelo na razotkrivanje svake pore života, kreativnosti i stvaralaštva na društvenim mrežama? Je li mistika koja je nekoć pratila writere, prepoznatljive samo po njihovim tagovima, prisutna kod mlađih umjetnika ili je samopromocija presnažna?

Mistika grafita globalno je i dalje prisutna i vjerojatno će to i ostati. Čini mi se da je to biološki određeno, kao i karakter osobe, karakter svakog živog bića i njegov način da traži svoje mjesto pod suncem.

Grafiti su oduvijek bili način da se “progovori” na mjestima gdje inače nitko ne sluša, da zid posluži kao medij političke i društvene kritike, provokacije ili humorističnog osvrta. Koliko je aktivistički street art prisutan i je li uopće važno da street art njeguje svoju ilegalnu, buntovnu, anonimnu ulogu kritičara društva?

Postotak umjetnika koji su u stanju izraziti neku smislenu kritiku društva izuzetno je malen pa to ne bih povezivao s grafitima ili street artom općenito, nego s pojedincima. Važno je da oni postoje i da su aktivni na tom polju. Danas jako nedostaje pozitivnih primjera u
društvu, na bilo kojem području. Komunikacija kroz grafite stara je valjda koliko i čovjek, ali nema puno veze s onim što writeri rade.

Writeri u većini slučajeva reklamiraju sami sebe, a isto rade i street artisti, samo na malo drukčiji način. Ne umišljam si da radim nešto uzvišeno iako kroz rad nerijetko nastojim komunicirati poruke koje mi se čine korisnima.

Svoj umjetnički otisak ostavio si na zidovima, vlakovima, asfaltima, šalicama, platnima, majicama, tenisicama, tepisima… Na kojoj površini najviše voliš stvarati i postoji li umjetnički outlet u kojem bi se još volio ostvariti? Jesi li ikad razmišljao da se okušaš u stripu ili animiranim filmovima?

Svaka površina ili suradnja s drukčijim autorima predstavlja mi izazov. Volio bih se u budućnosti okušati u izradi vitraja, keramičkog mozaika, raditi s kamenom i drvom… U stripu ili animiranom filmu mogu se zamisliti jedino u suradnji, a više bi me zanimalo pretakanje iskustava u knjigu ili igrani film. Volio bih se pozabaviti time, samo treba osigurati vrijeme.

Silent Disco

Tvoja umjetnost već dugi niz godina prelazi granice naše države, a svoj si trag ostavio na ulicama brojnih europskih i svjetskih gradova. Kako bi usporedio/pozicionirao Hrvatsku u kontekstu regionalne, a kako šire street art sfere?

Priča je svugdje vrlo slična. Čega ima kod nas, ima i vani. Razlika je jedino u brojkama, veća sredina, više primjera. Hrvatska u ovom trenutku ima sjajne autore i nadam se da će se nastaviti dokazivati kod nas i vani u duljem vremenskom intervalu.

Cijeli intervju s Lunarom potražite u zimskom broju magazina Marie Claire Croatia. 

FOTO: MAKSIM BAŠIĆ, IVO KOSANOVIĆ, PRIVATNE FOTOGRAFIJE LUNAR, IVA BRESKI, SINIŠA ZANINOVIĆ