Biramo li sami emocije ili su one nešto što nam se događa?

Svi sami sebi, s vremena na vrijeme, postavljamo neka temeljna pitanja: “Zašto sam ovdje?” i “Zašto ovo proživljavam?”. Ta pitanja odraz su našeg odnosa s emocijama. Često vjerujemo da događaji koje doživljavamo, ljudi koje susrećemo ili stvari koje nam se događaju u životu određuju naše emocije. Ako smo tužni, to je zato što se netko loše ponašao prema nama. Ako smo ljutiti, to je zato što smo doživjeli nepravdu.

Međutim, ovaj način razmišljanja odgovornost stavlja na vanjske čimbenike i oslabljuje našu vezu s našim unutarnjim svijetom.

1. Emocije nisu slučajnost.
2. Ne boriti se protiv emocija, već im stvarati mjesta.
3. Preuzimanje odgovornosti: Emocionalna zrelost.
4. Napravite mjesta za svoje emocije.

Emocije nisu slučajnost

Iako se u početku može činiti uznemirujućim, emocije i ponašanja koja doživljavamo naš su izbor.

Ovo uvjerenje stavlja odgovornost za naša iskustva na nas. U ovom trenutku naša zona udobnosti je poljuljana. Jer biramo ostati u vezi ili je napustiti. Biti tužni, biti sretni, čekati ili otići… Na to ne utječe samo vanjski svijet nego je to i rezultat naših svjesnih i nesvjesnih izbora.

Zamislite dvije osobe koje doživljavaju isti događaj. Jedna osjeća intenzivan bijes, dok je druga jednostavno tužna. Druga bi se tome mogla čak i nasmijati. Iako je događaj isti, emocija je drukčija. To je zato što se emocija koju osjećamo više odnosi na nas nego na sâm događaj. Na primjer, vrlo različite emocionalne reakcije dviju osoba koje doživljavaju isti događaj pokazuju da emocije nisu isključivo uzrokovane uvjetima okoline; kognitivni procesi također utječu na iskustvo. Ova razlika usko je povezana s prošlim iskustvima pojedinca, sustavima vjerovanja i naučenim strategijama suočavanja.

Ne borite se protiv emocija, nego napravite mjesta za njih

Emocije u početku nastaju nesvjesno. Iznenada doživljavamo događaj, a kao odgovor na to pojavljuju se emocije poput ljutnje, straha, radosti ili srama. U ovom trenutku nisu same emocije nego i način na koji se prema njima odnosimo ono što postaje odlučujuće.

Ako pokušavamo potisnuti emociju, ona postaje još veća. Što više bježimo od nje, to nas ona više progoni. Najzdraviji pristup jest prihvatiti emociju i napraviti joj mjesta bez osuđivanja. Drugim riječima, umjesto da se borimo protiv nje, vidimo je, prepoznajemo je i izrazimo je ako je potrebno.

Preuzimanje odgovornosti – emocionalna zrelost

Preuzimanje odgovornosti za svoje emocije najvažniji je korak prema emocionalnoj zrelosti. To znači prihvatiti svoje osjećaje i nastojati ih razumjeti umjesto da krivimo sebe ili druge za ono što osjećamo. Preuzimanje odgovornosti znači moći reći: “Odlučujem se osjećati ovako u ovoj situaciji jer mi ova emocija nešto govori.” Život s ovom sviješću pomaže nam izgraditi zdravije odnose i sa sobom i s ljudima oko nas. Kako se emocionalna svijest razvija, pojedinci prestaju pripisivati ​​svoje emocije isključivo vanjskim događajima. To im pomaže da prepoznaju subjektivni utjecaj svojih životnih iskustava i razviju osjećaj “emocionalne odgovornosti”.

Evo što možemo napraviti:

Prestati kriviti druge.

Biti suosjećajani prema sebi.

Omogućiti razvoj strategija emocionalne regulacije.

U ovom procesu, dva temeljna pitanja dolaze u prvi plan:

“Što ovaj osjećaj govori o meni?”
“Koja je temeljna misao koja me navela da odaberem ovu emociju?”

Ovakva pitanja omogućuju pojedincu da stekne uvid i spadaju među alate za emocionalnu analizu koji se često koriste u terapijskim procesima.

Napravite mjesta za svoje emocije

Život nam neće uvijek predstavljati događaje koje možemo kontrolirati, ali možemo birati kako se osjećamo i kako na njih reagiramo. Otpor emociji kad se pojavi samo je pojačava. Pokušaj da je razumijemo transformira je. Nemojte kriviti svoje emocije. Slušajte ih ner svaka je dio putovanja koje vas čini onim što jeste. Prihvaćanje emocija umjesto borbe protiv njih i stvaranje mjesta za njih bez traženja objašnjenja smatra se učinkovitijim putem do psihološke otpornosti u terapijskim modelima temeljenima na svjesnosti.

Ellis, A. (1962). Razum i emocije u psihoterapiji. Lyle Stuart. ↩︎
Hayes, S.C., Strosahl, K.D., & Wilson, K.G. (1999). Terapija prihvaćanja i predanosti: Iskustveni pristup promjeni ponašanja. Guilford Press. ↩︎

Ovaj tekst napisala je Ruh Sağlığı za Marie Claire Tusrska.