Odrastanje i stil: Pet stvari koje radim pametnije u “odraslom životu”

Nekoć sam mislila da je “odrasli život” kad imaš kredit, skupu perilicu rublja ili usisivač, a voda ti postane omiljeno piće. Danas znam da je to također trenutak u kojem shvatiš da u ormaru imaš deset crnih haljina koje nosiš za sve prigode – od odlaska na event, svadbu ili nažalost sprovod. Zapravo sam shvatila da je ključ odraslog i sretnog života – jednostavnost.

U ormaru imam pet boja

Nedavno mi je Facebook izbacio fotografiju ormara objavljenu prije 12 godina, koji izgleda kao da ga je napao jednorog. Tirkizna, ljubičasta, svijetloružičasta, boje koje danas ne bi pogledala ni u snu, osim ako ne kupujem poklon za dječji rođendan.

Danas se sve svelo na nekoliko boja: crnu i bijelu (ako to uopće računamo kao boje), zelenu, bordo, smeđu i sve nijanse između navedenih boja. Pogotovo kada je riječ o haljinama. Umjesto kolekcije “jednom sam nosila i sad mi skuplja prašinu”, imam deset crnih haljina koje rotiram za
sve prigode. Život mi je jednostavniji jer se sve slaže sa svime i napokon mogu složiti jednostavne outfite koji izgledaju odlično.

Bižuterija? Ne, hvala.

U dvadesetima sam imala ladicu punu bižuterije – šarenih, blještavih i često napola slomljenih komada koji su mi tada djelovali kao statement. I to doslovno jer su ostavljali zeleni trag po koži. Kupovala sam ih impulzivno, u prolazu, na štandovima, kad god bi mi se nešto od toga učinilo simpatičnim. Danas više ne padam na plastiku koja glumi zlato. Umjesto 20 komada koji se zapetljaju u čvor svaki put kad ih izvadim, imam nekoliko stvarno kvalitetnih zlatnih naušnica i lančića koje stalno nosim.

pročitajte još

Intervju: Jadranka Olivari-Jirasek o radionicama stila za zrelije osobe i modnim radostima

Ne oksidiraju, ne žuljaju, neću od njih dobiti alergiju reakciju i idu na bilo koji odjevni look. I ono najvažnije, takav nakit za mene ima neku težinu, doslovni i simbolično.

Visoke pete? Može, ali samo ako su udobne

Svi znaju da sam ja uvijek u petama. Bez obzira na to radilo se o salonkama, čizmama ili sandalama.
Volim pete, oduvijek sam ih voljela, volim zvuk koje one proizvode i kad ih navučem na sebe momentalno imam više samopouzdanja. No i tu se nešto promijenilo. U dvadesetima sam vjerovala da je obuća s petom manjom od 10 cm ružna i odvratna. Danas znam da je pravo samopouzdanje hodati po pločniku bez rizika od uganuća i s osmijehom koji ne skriva bol u malom prstu.

Za dnevni look kad sam u cipelama po osam sati, nikad ne nosim petu višu od 6 cm – elegantno, ali praktično. To je moj maksimum i moje stopalo to zna. Više ne kupujem neudobne cipele samo zato što su prekrasne. Ako ne mogu u njima prehodati barem jedan kvart bez suza, nisu prekrasne, nego okrutne. S vremenom sam shvatila da lijepa cipela nije ona koja te muči, nego ona u kojoj možeš plesati, trčati po aerodromu i doći kući s osjećajem da ti je život pod kontrolom. Noge mi zahvaljuju, a ja više ne brojim minute do trenutka kad ću se izuti.

FOTO: Launchmetrics

Frizura i pedikura nova su terapija

U dvadesetima sam bojila kosu, bojom iz dućana, i kurila je peglom dok nije postala tanka kao flis papir. Onda sam se čudila zašto mi kosa izgleda kao da je prošla emocionalnu krizu. Danas sam naučila da dobra kosa ne predstavlja luksuz, nego terapiju. Ulažem u proizvode koji
mi stvarno odgovaraju, idem frizeru redovito i više ne osjećam grižnju savjesti zbog toga. Jer lijepa kosa ima neku čarobnu moć da popravi i najgori dan – čak i onaj kad zakasniš, zaliješ se kavom i zaboraviš punjač. Isto vrijedi i za stopala. Nekad sam lak nanosila pet minuta prije izlaska, sjedeći na rubu kreveta i nadajući se da se neće razmuljati. Danas svaka dva mjeseca idem na pedikuru i trajni lak jer sam shvatila da je osjećaj urednih, njegovanih stopala apsolutni zen. Ništa ne govori “imam život pod kontrolom” kao sređeni prsti na nogama, čak i kad nosim tenisice (a to je fakat rijetko). To su mali rituali koji me smiruju, podsjećaju da briga o sebi nije razmaženost nego rutina preživljavanja. I da se ponekad najveći osjećaj moći skriva upravo u – svježe isfeniranoj kosi i savršenom laku na noktima.

Dobra posteljina nova je definicija luksuza

Kad sam se preselila u svoj stan, odlučila sam uložiti u posteljinu. Nije baš moment egipatskog pamuka, ali nije ni daleko od toga. Jednostavno sam došla do zaključka da više ne mogu spavati na onim hrapavim, plastičnim plahtama koje šuškaju kao da spavam u vrećici za zamrzavanje.
Kupila sam svilenu jastučnicu i to je bila prekretnica. Ne pet minuta nakon buđenja izgledam manje kao zgužvani emoji, kosa mi zahvaljuje, a lice više ne ostavlja otisak jastuka koji traje do podne. Posteljina mi je sada jednako važna kao i dobar skincare – jer kad spavaš kao kraljica, dan odmah počinje bolje. Naučila sam da su sitnice poput mekane plahe, dobrog jastuka i urednog kreveta zapravo najveći znak odraslosti. Kad vam postane uzbudljivo prati plahte i mijenjati navlake, znate da ste se službeno prešaltali u “mir i red” fazu života.

I znate što? Baš je lijepo ovdje.