Umorni od loših vijesti? Evo što doomscrollanje čini vašem umu i tijelu

Ako ste se ikad uhvatili kako iza ponoći, umjesto da spavate, skrolate beskonačan niz loših vijesti, političkih skandala, globalnih katastrofa i društvenih drama: dobro došli u klub. Zove se doomscrollanje, a članstvo je, nažalost, besplatno i masovno. U svijetu u kojem su vijesti dostupne 24 sata dnevno, a algoritmi nas poznaju bolje od vlastitih prijatelja, doomscrollanje se pretvorilo u novi oblik kolektivne tjeskobe.

To nije samo navika nego i psihološki mehanizam kojim pokušavamo “zadržati kontrolu” nad kaotičnim svijetom, čitajući o njemu do iznemoglosti

Problem? Što više čitamo, to se gore osjećamo. Ipak, ne možemo stati. Naš mozak voli informacije, čak i kad nas one ranjavaju. Taj paradoks, kombinacija radoznalosti, tjeskobe i straha, čini doomscrollanje jednom od najštetnijih digitalnih navika našeg vremena.

Psihologija doomscrollanja – kako nas mozak zavlači

Psiholozi doomscrollanje uspoređuju s “mentalnim šećerom”. U trenutku kad osjetimo tjeskobu, mozak traži objašnjenje, a internet ga spremno nudi, bilo u obliku novih vijesti, objava i viralnih analiza. Taj osjećaj da “moramo znati što se događa” pruža kratkotrajan osjećaj kontrole. No, kao i kod svake ovisnosti, efekt brzo nestaje, a potreba za još informacija raste.

Sociokulturološki gledano, doomscrollanje je simptom našeg vremena

Spoj stalne povezanosti, krhke psihološke otpornosti i osjećaja globalne nesigurnosti. U doba kad su breaking news notifikacije doslovno neprekidne, digitalna tjeskoba postaje nova norma, a ne iznimka.

Tjelesne i emocionalne posljedice – kad umor prelazi u iscrpljenost

Kronično doomscrollanje ima vrlo stvarne posljedice. Studije pokazuju kako stalna izloženost negativnim informacijama povećava razinu kortizola (hormona stresa), što vodi do poremećaja spavanja, tjeskobe pa čak i fizičke iscrpljenosti.

Mozak koji je neprestano u stanju “uzbune” ne razlikuje stvarnu prijetnju od virtualne, što znači da emocionalno reagiramo kao da se katastrofa događa upravo sada, nama osobno

Zato se nakon večeri provedenih na Twitteru (ili kako se sad zove, X-u), TikToku ili portalu s naslovima “ovo morate znati”, osjećamo kao da smo preživjeli mali kolaps. Iako se nismo pomaknuli s kauča.

Doomscrollanje i društvena kultura – kad empatija postane iscrpljujuća

Zanimljivo je da doomscrollanje često počinje iz dobre namjere: empatije. Želimo biti informirani, suosjećajni, svjesni. No, u trenutku kad se svaka vijest pretvori u mini tragediju, a svaka društvena mreža u prostor za digitalno tugovanje, empatija se pretvara u emocionalni umor.

Žene koje balansiraju karijeru, obitelj, mentalno zdravlje i društvenu odgovornost, posebno su ranjive. One ne žele biti indiferentne, ali ne žele ni živjeti u stanju stalne tjeskobe. I tu nastaje paradoks suvremene svijesti: kako biti informiran, a ne izgorjeti od informacija?

Kako stati (ili barem usporiti) – mentalna higijena 21. stoljeća

Rješenje nije u potpunom bijegu s interneta jer digitalna pismenost danas je jednako važna kao i emocionalna. No potrebno je naučiti postaviti granice: vrijeme bez ekrana, svjesno filtriranje izvora informacija i rituali smirivanja nakon “online oluja” mogu doslovno spasiti psihu. Ponekad to znači da jednostavno ne kliknete. Da svijet, barem na trenutak, ostavite po strani. Jer koliko god doomscrollanje bilo zavodljivo, ne moramo znati sve. Pogotovo ne odmah.

Digitalni umor kao nova epidemija

Doomscrollanje nije samo prolazni trend, nego ogledalo vremena u kojem živimo – onog koje je prebrzo, previše povezano i emocionalno preplavljeno. Ako ništa drugo, barem možemo priznati da ne trebamo biti heroji stalne informiranosti. Jer istinska snaga danas možda leži u nečem jednostavnijem. U odluci da ugasimo ekran, udahnemo duboko i dopustimo sebi da ne znamo. Barem nakratko.