Kako je nastao Stockholmski sindrom i zašto se danas feministkinje bune protiv tog naziva

Ako postoji psihološki termin koji je istodobno fascinirao i uznemirio javnost, to je Stockholmski sindrom – pojam koji je desetljećima korišten za objašnjavanje zapanjujućih slučajeva u kojima se žrtve otmice navodno emocionalno povezuju sa svojim otmičarima. Ali što ako vam kažemo da Stockholmski sindrom zapravo ne postoji, barem ne onako kako su nam govorili?

Sve je počelo 1973. u Stockholmu, tijekom pljačke banke koja je trajala šest dana

U tom razdoblju, nekoliko zaposlenika bilo je zatočeno u sefu, dok je policija pregovarala s otmičarima. Kad su napokon oslobođeni, svijet je ostao šokiran njihovom reakcijom: nisu pokazali mržnju prema otmičarima, nego razumijevanje, pa čak i zahvalnost jer ih “nisu ubili”.
Psihijatar Nils Bejerot, koji je tada pomagao policiji, odlučio je to nazvati “Stockholmskim sindromom”.

No problem je u tome što je cijeli taj “sindrom”, kako danas tvrde brojni stručnjaci, nastao iz jedne interpretacije, a ne iz znanstvenog dokaza

I što je još važnije, mnogi psiholozi i feminističke teoretičarke ističu da je riječ o mizoginom mitu koji ženama oduzima pravo na vlastiti narativ o preživljavanju.

Postoji li takav sindrom? Suvremena psihologija se protivi

“Ne postoji nešto što se zove Stockholmski sindrom”, izjavila je Laura Richards, nagrađivana kriminalistička bihevioralna analitičarka i bivša policajka New Scotland Yarda. “To je izmislio muškarac na temelju jednog slučaja. Žene nisu pasivne, one su aktivne u vlastitom upravljanju rizicima svaki dan jer su stoljećima naučile kako preživjeti u svijetu koji može biti opasan upravo zbog muškaraca.”

Prema ovoj perspektivi, ono što se prije tumačilo kao “emocionalna povezanost s otmičarom” zapravo je strategija preživljavanja

Kad je osoba zatočena i ovisna o drugome, pokazivanje razumijevanja, pa čak i naklonosti, nije izraz psihološke patologije, nego prirodni, intuitivni oblik samozaštite. Drugim riječima, žene koje su preživjele traumu nisu “zaljubljene” u svoje zlostavljače. One koriste inteligenciju, empatiju i prilagodbu da bi ostale žive.

Kako je mit preživio i zašto se i dalje koristi

Stockholmski sindrom preživio je desetljećima jer je savršeno odgovarao popularnoj kulturi. Od filmova do novinskih naslova, taj pojam postao je dramatičan okvir za objašnjenje kompleksnih emocija, pogotovo kad su u pitanju žene.

Mediji su ga obožavali jer je jednostavan: “Žena koja voli svog otmičara” bolje prodaje priču od “žene koja preživljava sustavnu prijetnju i emocionalno manipulira situacijom da ostane živa.”

Kao što ističu suvremene feminističke analize, Stockholmski sindrom bio je još jedan način kako patologizirati žensko ponašanje umjesto da ga se razumije u kontekstu moći, straha i preživljavanja.
U tom smislu, pojam je više otkrio o društvu koje ga je prihvatilo nego o ženama koje su ga navodno “pokazivale”.

Treba li društvo odbaciti takav termin

Danas, pola stoljeća kasnije, vrijeme je da se Stockholmski sindrom stavi u ropotarnicu povijesti zajedno s drugim konceptima koji su žene prikazivali kao emocionalno nestabilne ili previše osjetljive. Pravi izazov nije u objašnjavanju “zašto su žene suosjećale s otmičarima”, nego u razumijevanju koliko je često žensko suosjećanje oblik preživljavanja u nepravednom sustavu.

U tom smislu, odbacivanje pojma Stockholmski sindrom nije negiranje traume, nego čin intelektualnog i feminističkog oslobođenja. Jer kako kaže stručnjakinja koja je prva progovorila o tome: “Žene nisu žrtve koje ne razumiju što im se događa. One su strateginje vlastitog preživljavanja, svaki dan.”