Kako pronaći identitet u vremenu kada je to gotovo nemoguće?

Kad se Erik Erikson sredinom 20. stoljeća bavio pitanjem identiteta, nije mogao ni zamisliti Instagram filtere, TikTok trendove i algoritme koji oblikuju naše mišljenje brže nego što mi uspijemo oblikovati vlastitu misao. Ipak, njegova teza ostaje jednako aktualna: svatko od nas mora proći kroz procese otkrivanja svojih potencijala, traženja svrhe i testiranja uloga koje čine ono što zovemo „ja“.

Problem? Danas se „ja“ rasplinjava u beskonačnim ogledalima društvenih mreža. Identitet je postao poput Instastoryja, kratkotrajan, prolazan i podložan lajkovima drugih. Ono što nam se sviđa jučer, već sutra može izgledati zastarjelo.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: možemo li doista pronaći svoj identitet u vremenu koje kao da nam ga oduzima?

Identitet kao Chanel No 5

Psiholozi i filozofi već desetljećima ističu da identitet nije luksuz nego osnovna ljudska potreba. On je ljepilo koje drži našu osobnost na okupu, čak i kad se svijet oko nas raspada.

Identitet znači da nas drugi prepoznaju po reakcijama, navikama i ukusima. To je onaj trenutak kad prijateljica kaže: „To nije tvoja boja“, ili kad kolega komentira: „Znao sam da će ti se taj film svidjeti.“ U takvim trenucima shvaćamo da imamo osobni potpis, ono nešto neuhvatljivo što nas čini nama. Naš vlastiti Chanel No 5.

No kako ga očuvati kad svaka aplikacija nudi mogućnost stvaranja novih verzija sebe? U globaliziranom, digitalnom svijetu identitet više nije statičan već fluidan, mijenja se s trendovima, filterima i viralnim sadržajem. S jedne strane, to nudi slobodu da istražujemo više lica vlastitog bića. S druge strane, stvara ovisnost o validaciji i usporedbama.

pročitajte još

Jesmo li zaboravili kako izgleda ljudsko lice i zašto se šokiramo kad vidimo prirodno starenje?

U jednoj studiji, znanstvenici Casale i Fioravanti već su 2015. upozorili: digitalni identitet, građen na lajkovima i komentarima, lako prerasta u izvor tjeskobe i nesigurnosti. Ako nam algoritam diktira što volimo, što kupujemo i kako izgledamo, gdje prestaje onaj autentični „ja“?

I pritom, paradoksalno, dok internet obećava beskonačne mogućnosti izražavanja, zapravo nas gura prema uniformiranosti. Kad svi koriste isti filter, nose iste „it“ tenisice i citiraju iste self-help fraze, gdje uopće počinje individualnost?

Kriza ili prilika?

Erikson je pojam „krize identiteta“ opisivao prvenstveno u adolescenciji- kad mladi eksperimentiraju s ulogama, vjerovanjima i pripadnostima. Ipak, današnji svijet produžio je adolescenciju na cijeli život. Promjena karijere, selidba, razvod, roditeljstvo, sve su to trenuci koji nas ponovno bacaju u pitanje: „Tko sam ja sada?“

Možda je zato pojam „krize srednjih godina“ postao gotovo klišej: nije riječ samo o kupnji nabrijanog motora, već o istinskom traženju nove slike sebe. A s obzirom na to da živimo u vremenu u kojem se životni vijek produljuje, možda ćemo imati ne jednu, nego tri ili četiri identitetske krize.

FOTO: Launchmetrics

I možda upravo u tome leži odgovor. Identitet nije gotov proizvod, on je proces. Krize nisu znak da ga gubimo, već prilika da ga redefiniramo. Ako smo ga nekad gradili kroz obitelj i zajednicu, danas ga gradimo kroz mreže, i digitalne i stvarne. Ako smo se nekad definirali jednom ulogom, danas ih možemo imati deset. To može biti iscrpljujuće, ali i oslobađajuće.

Naravno, pritom se suočavamo s paradoksom sigurnosti. Identitet bi trebao pružiti osjećaj stabilnosti, a današnji svijet nas stalno potiče na mijenjanje. Možda stabilnost nije u tome da se ne mijenjamo, nego da u svim promjenama znamo prepoznati nit koja nas povezuje sa samima sobom.

Kao što modni dizajneri uvijek imaju „DNA brenda“, onaj osnovni kod koji se provlači kroz sve kolekcije, bilo da je riječ o mini suknjama šezdesetih ili logomaniji devedesetih, tako i mi trebamo pronaći vlastiti kod. Možemo eksperimentirati s krojevima, bojama i trendovima, ali ako znamo što je naš osnovni kroj, nikad se nećemo potpuno izgubiti.

Kako pronaći identitet danas?

Ne postoji čarobna formula, ali postoje tragovi. Vrijedi se zapitati: koje vrijednosti u meni ostaju nepromijenjene bez obzira na trendove? Koje strasti imam i kad ih nitko ne vidi? Kojim ljudima se vraćam uvijek iznova?

Identitet je manje o tome kako izgledamo na društvenim mrežama, a više o tome kako se osjećamo kad ostanemo sami s vlastitim mislima. Ponekad ga je lakše osjetiti nego opisati. Recimo u nekoj knjizi koju stalno iznova čitamo, u ritualu prve jutarnje kave, u glazbi koja nas prati od srednje škole, u osjećaju da nas prepoznaju bez riječi.

Možda nikad nije bilo teže pronaći sebe, ali nikad nismo imali toliko alata, informacija i mogućnosti da sebe oblikujemo. Identitet se ne nalazi izvana, on se gradi iznutra i nosi se svaki dan, poput omiljenih naušnica i parfema.

Iako nas današnji svijet stalno podsjeća da možemo biti bilo tko, možda je najveći luksuz ostati ono što jesmo. To ne znači da se ne mijenjamo, nego da promjene ne brišu našu srž. Identitet nije odijelo koje sezonski mijenjamo, nego koža u kojoj učimo hodati kroz cijeli život.