Između burnouta i dosade: Zašto uvijek biramo ekstreme?

Zvuči kao čudno pitanje, ali mnogi od nas svakodnevno žive upravo u tom limbu. Ili smo iscrpljeni do krajnjih granica, ili plutamo u praznini, osjećajući da nam nedostaje svrhe. Ispunjenost danas zvuči kao luksuz, nešto o čemu čitamo na Instagramu, što svi navodno traže, a nitko zapravo ne živi.

Burnoutati ili ne, pitanje je sad

Za nekoga poput mene, tko je sklon ciklusima burnouta, život ponekad izgleda kao beskonačna to-do lista. Uvijek nešto visi nad glavom. Nešto treba napraviti. Netko čeka odgovor. Zadatak čeka završetak. Čak i kad iskreno žudim za odmorom, primjerice, popodnevnim spavancem ili gledanjem dviju epizoda realityja zaredom, teško mi je opustiti se. U pozadini mi odzvanja milijun malih stvari koje jednostavno moram napraviti. Taj poznat osjećaj da ćeš, ako se opustiš, zaostati, vješto se prikrade baš u najgorim trenucima. Osjećaj da nećeš ispuniti očekivanja, ili još gore, da ćeš razočarati sam sebe.

A onda, s druge strane kad ne radim, kad ne stvaram, kad ne “proizvodim”, nije da se osjećam bolje. Osjećam se poprilično prazno. Kao da sam zapela u tišini i ne znam što bih sa sobom samom.

Burnout se danas često spominje i gotovo da je postao “buzzword”, ali i dijagnoza modernog doba. Nosimo ga kao orden, jer – hej, tko danas ne radi 15 sati dnevno?

Onda, pak. dolazimo do dosade. Što je s dosadom? Što je s onim tihim, podmuklim nezadovoljstvom kada dani postanu jednolična kolotečina bez cilja?

Kad nisam imala posao, a jedina “obveza” bila mi je pronaći ga (što, budimo iskreni, iscrpljuje jednako kao i pravi posao), dosada me potpuno preuzela. Dani su se preklapali jedan u drugi, jutra su gubila smisao, a ustajanje iz kreveta postalo je borba. Nisam imala volje ni za što. Moj muž me morao doslovno posjesti i reći: “Hajde, trgni se. Ovo nije normalno. Ustani s kauča. Prošetaj par koraka.” Nisam to tada htjela čuti. Danas znam da je bio u pravu.

I kad je ta faza prošla, kad sam konačno počela raditi, otišla sam u drugu krajnost. Radila sam sve i svašta, gurala sebe preko svake granice. Toliko me bilo strah da se ne vratim onoj praznini pa sam se bacila šestu brzinu. Sve, samo da ne stanem.

Predodređuje li nas za burnout naš karakter

Ne znam je li to samo do mene i mog karaktera, ili je možda kombinacija svega: našeg karaktera, našeg mentaliteta, našeg odgoja i, naravno, tehnologije. Naš mozak danas stalno traži novi podražaj. Novi sadržaj. Nove vijesti. Nove načine da ispunimo mozak bilo čim. Kao da smo zaboravili kako izgleda samo postojati u vremenu i prostoru. Bez skrolanja. Bez refresha. Bez distrakcije. Jer ako ostanemo sa sobom samima, suočavamo se s nezadovoljstvom. A to boli, znam.

U kulturi kao što je naša, posebno na Balkanu, odmor još uvijek nosi etiketu lijenosti. Pauza se ne vidi kao potreba, već kao slabost. Ako se odmaraš, znači da nisi ambiciozan, nisi vrijedan.

I tako se vrtimo ukrug. Izgaramo u radu. Izgaramo i u dosadi

Pa kako onda živjeti s tim ekstremima

Možda tako da ih prestanemo gledati kao neprijatelje. Dosada, kad joj pristupimo svjesno, može biti plodno tlo za kreativnost, refleksiju, pa čak i odmor. A burnout nas, nažalost, često natjera da stanemo, ali po previsokoj cijeni.
Problem je to što ne vjerujemo sebi dovoljno da stanemo prije nego što moramo. Ne znamo se isključiti bez osjećaja krivnje. Ne znamo “ne raditi” bez da se osjećamo bezvrijedno.

Postoje načini kako uspostaviti ravnotežu, ali oni ne dolaze preko noći. To nisu samo stvari poput organizacije vremena, već redefiniranje što uopće znači biti produktivan. Ponekad je “ne raditi ništa” najvrjednija stvar koju možemo napraviti, a ponekad rad uistinu donosi radost. I dalje ima dana kad mislim da nisam dovoljno dobra ako nisam završila pet stvari do podneva. I dalje ima trenutaka kad me obuzme dosada i pitam se što ja točno radim sa svojim životom.

Bilo kako bilo, učim. Učim da suživot s tim ekstremima nije slabost, nego ravnoteža. I učim da odmor nije suprotnost radu. On je njegov nužan dio.

Pa da se vratimo na početak:

Biste li radije izabrali burnout ili dosadu?

Ili možda pravo pitanje glasi, zašto mislimo da uopće moramo birati?