Iverpan i Atlas Concordea predstavljaju novi showroom u kojem ćete pronaći najljepše pločice
Novi showroom rezultat je dugogodišnje suradnje tvrtke Iverpan i grupacije Atlas Concordea.
Prije Instagrama, prije filtera, prije influencera - postojale su ONE

Legendarni modni trenuci ne događaju se često, ali kad se dogode, oblikuju desetljeća, redefiniraju ljepotu, i urezuju se u kolektivno sjećanje. Upravo se to dogodilo u siječnju 1990. godine, kad je britanski Vogue objavio sad već kultnu naslovnicu Petera Lindbergha. Na njoj su bile Cindy Crawford, Naomi Campbell, Linda Evangelista, Christy Turlington i Tatjana Patitz– pet žena odjevenih jednostavno, u Levi’s traperice i bodije, koje su izgledale apsolutno senzacionalno. Upravo je s tom naslovnicom započela era supermodela.

Fenomen nije bio samo u odjeći nego i u karizmi. Te žene nisu samo nosile modu, one su je utjelovile, dale joj lice, glas i dušu. Hodale su za dizajnere poput Versacea i Alaïe, plesale u spotu “Freedom!” Georgea Michaela, pojavljivale se u Madonninoj knjizi “Sex” (Naomi Campbell jedna je od rijetkih čije su fotografije iz te knjige i danas legendarne, provokativne, sirove, nezaboravne), i davale intervjue koji su punili naslovnice. Nisu bile anonimne ljepotice, već mlade žene s neodoljivom osobnošću i prisutnošću koje se nije moglo ignorirati. Njihova posebnost bila je u tome što su bile neusporedive: Christy kao klasična ljepotica, Cindy kao zavodljiva all American girl, Linda kao kameleon, Naomi kao božica i Tatjana kao melankolična filmska zvijezda.

Moram priznati kako do svojih dvadesetih nisam u potpunosti razumjela hype oko modela iz 90-ih. Oduvijek sam voljela modu, i još je više volim danas, no bila sam fokusirana na prekrasnu odjeću nego na žene koje su je nosile. Mislim da je moju generaciju promašilo “supermodel ludilo”. Odrasli smo na Tumblr moodboardima i MSN Messengeru, a ne na MTV-ju. Kad sam prošle godine vidjela da je izašao dokumentarac “The Super Models” na Apple TV-u, ipak sam bila dovoljno zainteresirana da ga pogledam. Iskreno, pogledala sam ga u jednom dahu, i odmah nakon gledanja počela guglanje po biografijama svake od njih. Ostala sam bez riječi. Nisu bile samo prelijepe. Bile su samosvjesne, pronicljive i daleko slojevitije nego što su modne stranice tada prikazivale. Svaka od njih je ostavila svoj neizbrisiv trag- ne zato što su slijedile pravila, već zato što su ih same stvarale. Imale su dubinu, borile su se da budu ikone kakve jesu danas, i uspjele su. Zabavljale su se, ali i radile jako puno, a to je nešto što nikad ne izlazi iz mode.
Zato što su se pojavile u savršenom trenutku, na pravome mjestu, točno s onom energijom za kojom je svijet žudio. Njihov uspon krajem ’80-ih i početkom ’90-ih poklopio se s novim licem modne industrije, onom koja nije samo prodavala odjeću nego i snove. MTV je bio na vrhuncu, Gianni Versace pretvarao je modne revije u spektakle, a odjednom, model nije bio samo figura koja nosi odjeću. Modeli su bili iskonske zvijezde.

Naomi, Linda, Cindy i Christy, postale su jednako poznate kao i dizajneri koji su ih odijevali. Versace ih je obožavao i pretvorio u ikone. U ožujku 1991., poslao je cure niz pistu uz “Freedom!”. Publika je poludjela! One nisu hodale, one su nastupale. Uslijedile su naslovnice, talk-show gostovanja, parfemske kampanje, i naravno, puno tračeva. Manekenke do tada nisu imale osobnost, a ove žene imale su je napretek i znale su je iskoristiti.
Njihovo prijateljstvo također je bilo dio čarolije. Christy i Naomi su dijelile stan u New Yorku, a kada im se Linda pridružila dobile su nadimak “The Trinity” (Sveto Trojstvo) zahvaljujući fotografu Stevenu Meiselu. Njihova međusobna kemija, poslovna i privatna, bila je zarazna. Bile su tražene jer su bile nevjerojatno dobre u svom poslu. Ipak, nije svaka imala iste prilike. Naomi Campbell je probijala zidove koje su njezine kolegice slobodno zaobilazile. Bila je prva manekenka crnkinja na naslovnicama Timea, francuskog i britanskog Voguea, kao i rujanskog broja američkog Voguea. Imala je lice božice i radnu etiku CEO-a, ali i dalje je morala moliti za mjesta koja su drugima bila zagarantirana. Yves Saint Laurent se osobno pobrinuo da osigura njezinu Vogue naslovnicu, a Azzedine Alaïa tretirao ju je kao kćer, zvala ga je “Papa” i neko je vrijeme živjela kod njega.
Za Naomi i njezine kolegice, koje su bile muza mnogim dizajnerima, osobito Gianniju Versaceu, njegova je iznenadna smrt 1997. duboko potresla modni svijet. U dokumentarcu “The Super Models”, Naomi je izjavila kako je morala posegnuti za drogom kako bi se nosila s iznenadnom smrću Versacea. Njegova smrt je bila i simbolični kraj jedne zlatne ere. S pojavom grungea, minimalizma i digitalnog doba, modna scena se počela mijenjati. Upravo u tom previranju, u središte je došla nova figura: Kate Moss. Za razliku od svojih prethodnica, Kate je nosila drukčiju vrstu ljepote – nižu, “prljaviju”, buntovnu. Bila je antiteza savršenstvu supermodela, ali upravo je ta neukrotiva energija učinila da postane globalna ikona koja je uspjela zadržati onaj neobjašnjiv X-faktor prije nego što je industrija krenula putem algoritama.

Današnje manekenke su influencerice, poduzetnice, brendovi sami po sebi. Unatoč svoj toj moći, teško je zamisliti nekog tko ima onu staru, hipnotičku karizmu kakvu su imale Linda, Naomi, Cindy, Christy, ili Kate. Nove djevojke poput Gigi Hadid i Kendall Jenner možda prodaju više proizvoda, ali ikone iz 90-ih prodavale su fantaziju. Ikone iz 90-ih surađivale su s najvećim imenima modne industrije – od Giannija Versacea, Vivienne Westwood, Dolce & Gabbane, Jean-Paula Gaultiera, Karla Lagerfelda pa sve do Marca Jacobsa. Krasile su naslovnice bezbroj časopisa, uključujući Vogue, Harper’s Bazaar i Elle, te bile zaštitna lica najvećih modnih kampanja. Njihov utjecaj na modu i popularnu kulturu bio je nemjerljiv. Tabloidi su oko njih gradili arhetipove i nudili ljudima kod kuće zavodljive fragmente njihovih stvarnih života. Baš poput Spice Girls ili zvijezda serije “Seks i grad”, koje su također bile predmet opsesije tog desetljeća, supermodeli su sugerirali da moderna žena može biti sve što poželi (iako su, na kraju, konvencionalna ljepota i pristup luksuzu i dalje igrali ključnu ulogu).

Ipak, nisu svi supermodeli iz 90-ih dobile jednaku količinu slave. Tatjana Patitz, jedan od omiljenih modela urednice Voguea Anne Wintour, bila je ljepotica visoka 182 centimetra očiju poput risovih, kako su ih opisivali, nevjerojatno plavih i zaobljenih oko sljepoočnica kao u mačke. Patitz malo tko danas pamti jer nikad nije jurila za reflektorima poput svojih kolegica. I Nadja Auermann zaslužuje više pažnje. Svojim platinasto plavim bobom i najdužim nogama u industriji donosila je gotovo nadrealnu eleganciju visokoj modi 90-ih. Obožavali su je Lagerfeld i Versace, ali nije bila samo muza, bila je živa skulptura, koja ni desetljećima kasnije nije izgubila svoju oštrinu.

Zašto smo još uvijek pod snažnim dojmom supermodela koji će biti zauvijek zapisani u stranice pop kulture? Jer su pripadale vremenu kad se slava nije mjerila lajkovima, nego utjecajem. Nisu bile proizvod algoritama ni pažljivo planiranih PR kampanja, već sirove prisutnosti koju se ne može naučiti, kupiti ni kopirati. Bile su kompleksne, i kad su blistale pod reflektorima, i kad su pokazivale slabosti ispred kamera. Njihov put nije bio lak, ali su ostavile trag koji ni vrijeme ni trendovi ne mogu izbrisati. One nisu bile samo modeli, bile su žene koje su mijenjale pravila surove industrije – odvažne, izražajne i s prirodnom elegancijom koja se ne može iscenirati.
Dok danas svi jure za viralnošću, one su pokazale da prava moć traje daleko dulje od jednog trenda.
