Kada se umorimo od dubine, biramo plitko. I to s razlogom
Kada je sadržaj kojem smo izloženi preopterećen informacijama, emocijama i neprekidnom analizom, sve je više onih koji navečer ne pale dokumentarce, arthouse filmove ili prestižne drame, nego reality. Bez ironije, bez krivnje, bez opravdanja. Iako se često pogrdno naziva „trash TV“ ili „glupim programom za ispiranje mozga“, reality sadržaji postaju psihološki ekvivalent tanjuru tjestenine nakon napornog dana.
Emocionalni comfort food koji ne traži puno, ali pruža osjećaj lakog bijega, prepoznavanja i kontrole.
Od franšiza poput The Real Housewives, Love is Blind i Selling Sunset, pa sve do regionalnih hitova poput Brak na prvu ili Survivor, fenomen reality televizije više nije izvan margina – on jest mainstream. I ne samo da ga gledamo, već ga ritualno konzumiramo. Pretvaramo ga u grupni identitet na društvenim mrežama, analiziramo ga s prijateljima uz vino i koristimo ga kao emocionalni tampon između „prave“ stvarnosti i one koju jedva procesuiramo.
Za razliku od složenih narativa koji od gledatelja traže emocionalni angažman, reality TV funkcionira kao prostor u kojemu možemo sudjelovati, a da se pritom ne umaramo. Psiholozi ovaj fenomen objašnjavaju kroz koncept „kognitivne jednostavnosti“. Naš mozak, pod stresom i pritiskom, instinktivno bira ono što mu je lako razumjeti i emocionalno probaviti. Gledajući druge ljude kako se svađaju, ljube, natječu, ispadaju ili gube kontrolu, dobivamo dozu uzbuđenja bez ikakvog stvarnog rizika za vlastiti živčani sustav.
Uz to, reality showovi nam omogućuju osjećaj superiornosti i kontrole.
Oni nam, svjesno ili ne, govore: “Moje kaotično jutro nije bilo tako loše kao ono što se događa ovdje.” Taj efekt nije nov. Još od antičkih vremena pa do javnih pogubljenja u srednjem vijeku, ljudi su gledali tuđu dramu kako bi se osjećali bolje u vlastitoj koži. Reality TV je, u tom smislu, moderna verzija stare psihološke igre.
Zanimljivo je kako se oko konzumacije reality sadržaja i dalje veže stigma. Kao da je riječ o slabijoj vrsti zabave, namijenjenoj onima s manjkom ukusa ili intelektualne širine. No stvarnost je, kao i obično, složenija. Gledanje realityja ne znači da nismo sposobni konzumirati dublji sadržaj. To samo znači da trenutačno ne želimo. Slično kao što vrhunski kuhari ponekad jedu fast food, i visokoobrazovane, intelektualno radoznale žene često navečer biraju upravo reality. Jer znaju kako luksuz nije samo u kvaliteti, već i u odmoru.
Sociološki gledano, reality showovi također nude rijetku vrstu reprezentacije.
Ne uvijek autentične, ali svakako raznolike. U njima se pojavljuju likovi i scenariji koji ne prolaze strogi filter elitnih medija. Ljudi raznih rasnih, klasnih i seksualnih identiteta, žene koje se ne ispričavaju zbog svoje ambicije ili emocionalnosti, odnosi koji ne odgovaraju savršenim narativima. U tom kaosu ponekad nalazimo više stvarnosti nego u “ozbiljnoj” fikciji.
Jedan od razloga zbog kojeg reality sadržaji tako lako opstaju u digitalnoj eri je njihova mogućnost da postanu meme, referenca, šala u grupnom chatu ili viralni trenutak. Reality nije samo nešto što gledamo. To je kolektivno iskustvo koje se pretvara u društvenu valutu. Ako ne znaš što se dogodilo u finalu “Love Islanda”, propuštaš dio pop kulturnog razgovora. I to ne samo unutar internetskih margina, već u stvarnom društvenom životu.
Naše povezivanje s realityjem nije toliko o sadržaju koliko o osjećaju.
Te emisije su često apsurdne, hiperbolične i emocionalno prenaglašene, no upravo zbog toga funkcioniraju kao ventil. Nakon još jednog dana u kojem smo morale biti racionalne, staložene, produktivne i otporne, gledati nečiju breakdown scenu na realityju postaje mali emocionalni luksuz koji si priuštimo s čašom vina i dekom.
I dok se mediji natječu u produkciji novog “kvalitetnog sadržaja”, sve više žena iz srednje i više obrazovne klase bez treptaja bira reality. Ne zato što im je to jedino što mogu gledati, već zato što znaju točno što žele. U svijetu koji svakodnevno nameće nova pravila uspjeha, samopomoći, rasta i performansa, reality show je prostor u kojem ništa ne moramo. Samo gledamo. I to je sasvim u redu.
U kampanji za novu Xiaomi 15T seriju, čiji je slogan “Detalji koji čine razliku”, a koja donosi prvi 5× periskopski telefoto zoom u T seriji, pojavio se Mario Mandarić, jedan od najpoznatijih chefova domaće scene. Njegova predanost detaljima kojima u kuhinji stvara vrhunska jela, savršeno oslikava filozofiju Xiaomi 15T Pro serije jer su upravo detalji ti koji oblikuju iskustva za pamćenje
Od svog osnutka u Los Angelesu 1999. godine, NYX Professional Makeup poznat je kao brend koji pomiče granice u beauty industriji
Nova Gorica, smještena na zapadnoj granici Slovenije, najmlađi je grad naših susjeda izgrađen 50-ih godinama prošlog stoljeća i fenomenalno odredište za vikend-izlet
Novi miris predstavlja manifest snage, zavodljivosti i unutarnje moći
