Kada je svatko publika: Koja je mentalna cijena digitalne izloženosti?

One su prisutne. Online, offline, privatno i javno, s filterima ili bez. Na Zoom sastancima, u Instagram Storyjima, u komentarima ispod tuđih objava, u člancima koje dijele i u TikTok trenucima koji nestanu za 24 sata. No unatoč konstantnoj vidljivosti, sve je više žena koje osjećaju duboku unutarnju dezorijentaciju: kome se uopće obraćaju? Tko ih gleda i što od njih očekuje?

U eri u kojoj se privatnost smatra retro konceptom, a algoritmi diktiraju tko će nas “vidjeti”, mnoge žene doživljavaju krizu publike.

Pojam koji sve češće koriste psiholozi, sociolozi i digitalni teoretičari. Jer kada je svaki sadržaj potencijalna poruka za šeficu, bivšeg, frendicu iz srednje i nepoznatog hejtera istovremeno, više nije jasno tko je gledatelj, a tko autorica. I što uopće znači biti autentična kada autentičnost postaje još jedan oblik kurirane prezentacije?

Prekomjerna izloženost i gubitak osjećaja za sebe

Psihološki gledano, vidljivost nije neutralna. Istraživanja u području digitalne psihologije pokazuju kako konstantna potreba za “bivanjem viđenima” može izazvati osjećaj disocijacije. Kao da osoba gubi doticaj s vlastitim unutarnjim glasom. Kad god žene objave story, napišu status, ili čak odluče što će odjenuti za kavu “gdje bi mogla sresti bivšeg”, nesvjesno vode tihi unutarnji dijalog s publikom koju nisu birale.

pročitajte još

Može li nam soft productivity napokon donijeti unutarnji mir?

Kao da više ne odlučuju iznutra, već izvana, pokušavajući pogoditi tuđe očekivanje, unaprijed spriječiti osudu ili osigurati prihvaćanje. A pritom, paradoksalno, gube sebe.

Digitalna scena bez zavjese: Svi gledaju, nitko ne aplaudira

Na društvenim mrežama publika više nije jasno definirana. Umjesto jednog gledatelja, žene imaju stotine, tisuće, pa i desetke tisuća potencijalnih “gledatelja” koji reagiraju, promatraju ili šute. No njihova šutnja često zvuči glasnije od bilo kojeg komentara.

Ta nesigurnost stvara emocionalni pritisak stalne samokontrole, oblik digitalne anksioznosti koju sve češće bilježe i terapeuti.

I dok bi idealan scenarij bio autentična prisutnost, stvarnost češće izgleda kao nastup bez završetka. Onaj u kojem nema sigurnosti kada je kraj scene i gdje se može biti samo svoja.

Kriza autentičnosti: Kad je svaka poruka i osobna i poslovna i feministička i ironična

U digitalnom svijetu, granice između osobnog, profesionalnog i aktivističkog gotovo su izbrisane. Jedna objava može istovremeno biti politička izjava, osobna ispovijed i “brand positioning”. Žene koje rade u kreativnim, medijskim, edukativnim ili aktivističkim poljima to osjećaju svakodnevno.

Svaka riječ postaje potencijalno pogrešna, ili previše, ili premalo.

A da ne govorimo o strahu od “cancelanja”, pogrešnog tona, krivog hashtaga ili predugačke tišine. Tako nastaje emocionalna iscrpljenost, ne zbog previše govora, već zbog stalnog samocenzuriranja. U želji da budu pametne, duhovite, tople, feminističke, politički korektne i estetski dosljedne, zapravo prestaju biti slobodne.

Publika koju ne biraju: Svi su svuda, stalno

Jedan od ključnih problema današnje vidljivosti jest što žene ne mogu birati publiku, a publika se nikada ne identificira. Svaka objava može doći do osobe iz prošlosti, šefice, nepoznate kritičarke, bivšeg partnera ili vlastite bake. Algoritmi distribuiraju sadržaj bez empatije i konteksta. Rezultat je sve češća digitalna tjeskoba. Osjećaj da se živi u staklenom izlogu u kojem su reflektori stalno upaljeni, ali se ne zna tko gleda.

Je li moguće živjeti bez stalne publike?

Psiholozi predlažu sve češće digitalne detokse, ali i refleksivno korištenje društvenih mreža gdje se postavlja pitanje: kome se zaista obraćaju? Tko su njihovi ljudi? Što žele dijeliti, a što zadržati? Sve više žena prakticira “zatvorene krugove vidljivosti”, pišu newslettere, otvaraju privatne profile ili koriste digitalne platforme koje nisu zasnovane na lajkovima.

Jer biti viđena ne znači automatski biti shvaćena. A prava autentičnost ne dolazi iz toga što govore, već iz toga kome i zašto govore.

Autentičnost u doba prekomjerne publike

One koje osjećaju da su se izgubile u beskrajnom obraćanju nevidljivoj publici nisu same. To je psihološki simptom vremena u kojem tehnologija mijenja način na koji oblikuju svoj identitet. No oslobađajuće je znati da postoji izlaz. U selektivnoj vidljivosti, u tihom prostoru, u razgovorima koji ne traže aplauz. Jer nisu rođene da budu stalna predstava. I ne duguju svima objašnjenje, osmijeh ili objašnjenje vlastitih izbora.