Slavni “The Ick”: Možemo li ga prebroditi ili nakon njega nema povratka?

Kad sam pročitala temu koju mi je urednica zadala za ovaj mjesec, sjedila sam nasuprot mame. Pomislila sam, baš ću pitati mamu što misli o ovoj temi obzirom da je žena koja je proživjela desetljeća ljubavi bez swipeanja, ghostanja i red flagova.

Pitala sam ju zna li što je ick, onaj iznenadni, iracionalni osjećaj gađenja prema osobi koju si još jučer simpatično gledala. Zastala je na sekundu, a onda rekla: “Normalno da znam, pa nikad ne bih hodala s muškarcem koji nosi one debele potkošulje ispod košulje.” Ostala sam u šoku. Moja mama, žena koja je prošla mladenački život bez Instagrama i Tindera, upravo je priznala svoj vlastiti ick.

I tu sam shvatila kako ick nije stvar generacije. Ick je ljudska narav bez obzira na godine.

Počela sam razmišljati o ickovima koje ja imam, i iskreno, lista je bila dugačka. Iako sam u braku, dobro se sjećam da sam na početku veze zatvorom zaprijetila nošenje cargo hlača koje idu ispod koljena. Smetala mi je i neuredna brada, prekratke majice, uske hlače, pa čak i glasno žvakanje. Pravo pitanje onda nije imamo li ickove, jer naravno da imamo.

Pravo pitanje je: možemo li prijeći preko icka, i vratiti vezu na ono što je nekad bila?

Prije sam mislila da su ickovi red flags, jer ponekad zaista jesu. No često su samo naša unutarnja nesigurnost, nelagoda ili neka davno naučena projekcija. Ick je postao brz i elegantan bijeg iz potencijalno vrijedne veze.

Možemo li ponovno vidjeti osobu onakvom kakva stvarno jest, a ne kroz prizmu jednog trenutnog “ick” osjećaja? Nekada je ick signal da trebamo malo dublje kopati. Ne nužno po osobi preko puta nas, već i po vlastitim obrascima. U tim trenucima važno je osluškivati sebe, ali i komunicirati kako bi bolje razumjeli da li je ick ujedno i red flag, ili je samo prolazna banalna stvar koju je veoma lako prevladati?

Ne možemo u 2025. govoriti o icku, a da ne spomenemo ogroman utjecaj koji je imao na TikTok. Beskrajni niz tinejdžera, i ponekih milenijalaca, koji nabrajaju svoje ickove s kirurškom preciznošću preplavio je algoritam. Ick nije rođen na TikToku, i nije rezerviran samo za generaciju Z.

Dok TikTik tvrdi da “nakon Icka nema povratka”, neki stručnjaci predlaži da on označava trigere iz djetinjstva, a drugi da je riječ o našoj nezrelosti. Možemo li se ponovno zagrijati za osobu koju smo obilježili “Ickom”?

Riječ je o stvarnom psihološkom fenomenu, i gotovo svatko od nas ga je barem jednom u životu iskusio. Američki psiholog Mark Travers u članku za Forbes iz 2022. između ostalog piše: “Kad netko doživi ick, gotovo odmah zaključi da je veza osuđena na propast.” Te nagle procjene često se temelje na površnim informacijama i sprječavaju nas da uočimo dublje kvalitete, kao i zajedničke vrijednosti koje bi zapravo mogle biti temelj za stvarnu povezanost. Tu stvari postaju komplicirane jer kada se automatski mentalno odvojimo, makar zbog nečije frizure, teško se vratiti.

Po mom skromnom mišljenju, ickovi su sasvim normalni. Svatko ih ima. Svi mi nosimo svoje male čudne reakcije na nečije ponašanje, stil, ili sitne navike. Ono što nije korektno, ili bolje rečeno što postaje sve veći problem u današnjem svijetu dejtanja, jeste način na koji ti ickovi preuzimaju cijelu priču. Jedno je kad kažemo da nas netko odbija jer je nepristojan ili neiskren. No prekinuti potencijalnu vezu jer netko nosi japanke? To više govori o našim nesigurnostima, nego o drugoj osobi. Danas živimo u vremenu u kojem nam se mit o savršenstvu stalno prodaje. A ponekad se ick javi upravo u trenutku kada netko pokaže svoje pravo lice, nesavršeno, nefiltrirano. Tada puca fasada perfekcionizma, naša fantazija nestaje, i ispred nas ostaje samo stvarna osoba. Možda je upravo ick reakcija našeg mozga na nesavršenost. Istina je da savršenstvo ne postoji, a pravi ljudi su nekada neuredni, žvaču glasno, imaju krive noseve, pa i nose debele potkošulje.

Može li se The Ick onda zaboraviti i prebroditi?

Zaključak je da bi trebali obratiti pažnju na svoje ickove, jer nam možda nešto govore o našim vrijednostima, traumama, ili preferencijama. Trebamo ih čak podijeliti sa frendicama uz kavu jer će, ako ništa drugo, nasmijati do suza, ali nemojmo im dati da diktiraju kraj priče prije nego je uopće počela. Na kraju dana, svi smo mi samo ljudi, s vlastitim navikama, nesigurnostima i nadama. Možda je “biti čovjek of krvi i mesa” najveći ick od svih, ali ujedno i jedina stvar koja nas sve povezuje.