Doživljavamo li umjetnost ili je samo dokumentiramo telefonima?

Teško je ignorirati masu ljudi koji u muzejima stoje ispružene ruke, tražeći savršeni kut između vlastitog lica i slavnog platna. Selfie je postao neizostavan dio 21. stoljeća, jednako svakodnevan kao i prva jutarnja kava. Čak i oni koji ga ne prakticiraju susreću se s njim posvuda: u trgovinama, restoranima, kafićima, a osobito u galerijama.

Za neke je to zabavan način povezivanja s umjetnošću, dok drugi u tome vide manjak poštovanja ili puko neznanje. Neki muzeji otišli su toliko daleko da su uveli zabranu selfie štapova, a među njima i njujorški MoMA. Naravno, gužve pred slavnim djelima postoje otkako postoje i velika imena u umjetnosti. Ono što je selfie promijenio jest sama svrha posjeta muzeju. Umjesto tihog uranjanja u neko poznatno platno, danas se sve češće radi o dokumentiranju trenutka i njegovom brzom dijeljenju na društvene mreže.

Pitanje koje ostaje u zraku: je li to nova forma kulturnog angažmana ili tek još jedan oblik samodopadnosti?

Kad promatranje postane potrošnja

Nije samo osobni doživljaj ono što je ugroženo. Teško je prepustiti se umjetničkom djelu kad prostorom neprekidno trepere ekrani. Umjesto da se pred slikom otvori trenutak mirnoće, pretvara se u kulisu za brzinsko fotografiranje, još jedan sadržaj za Instagram. Koliko se uopće može uživati u “Zvjezdanoj noći” dok se atmosfera muzeja razbija neprestanim podizanjem mobitela u zrak?

pročitajte još

Profil Louise Bourgeois: Slavna umjetnica koja je patnju iz djetinjstva pretvorila u umjetnost

Fotografiranje slika u muzejima postalo je jednako prirodno kao i slanje poruke. No pritom riskiramo da se doživljaj razvodni. Prema istraživanju koje citira New York Times, prosječan posjetitelj ispred umjetničkog djela provede između 15 i 30 sekundi. Ako bismo barem nekoliko minuta posvetili djelima koja nas posebno dirnu, muzeji bi mogli ponovno postati mjesta kontemplacije, a ne samo kulise za selfie.

U konačnici, problem nije u samom fotografiranju umjetničkih djela. On nastaje kad klik postane zamjena za iskustvo, kad fotografija služi kao dokaz posjedovanja, a ne kao most prema nekoj vrsti razumijevanja. Umjetnost iziskuje vrijeme, pažnju i otvorenost da nas iznenadi, no toga je sve manje dok prolazimo od slike do slike istom površnošću kojom prebiremo po policama u supermarketu.

FOTO: Launchmetrics

Umjetnost nikad nije bila odvojena od društvenih ambicija, pa je još od renesanse posjedovati ili pokazivati umjetničko djelo značilo imati moć, ugled i prestiž. Danas se ta ista logika preselila na Instagram. Posjet MoMA-i ili Guggenheimu danas je poput kupovine najnovije trendi dizajnerske torbe, znak da pripadate određenom krugu. Fotografija ispred djela Jeffa Koonsa nije samo uspomena nego i poruka – i ja sam dio ove kulturne elite.

Muzeji i galerije toga su itekako svjesni te mnogi od njih potiču na korištenje telefona jer im dodatna online vidljivost donosi nove posjetitelje. Selfieji i tagovi tako postaju reklama, a društvene mreže produžetak muzejske dvorane. No time dolazimo do paradoksa: što više dijelimo, to manje uistinu vidimo.

Muzeji kao prozor u budućnost

Unatoč svemu, muzeji nikad nisu bili relevantniji nego danas. U vremenu u kojemu se društvo sve više polarizira, oni mogu ponuditi prostor za dijalog i podsjetnik na zajedničku povijest. Bilo da nas suočavaju s tragedijama prošlosti ili otvaraju teme klimatske krize, muzeji imaju snagu usmjeriti pogled prema budućnosti.

Možda je upravo to odgovor na dilemu. Nije presudno hoćemo li snimiti selfie, nego što ćemo ponijeti iz tog susreta s umjetnošću. Ako fotografija ostane tek digitalni trofej, promašili smo bît. Ako nam pak barem jedno djelo probudi misao, osjećaj ili pitanje koje nas prati i nakon izlaska iz muzeja, tada smo doista vidjeli umjetnost.

Umjetnost je tu da obogati našu svijest, a ne samo da ukrasi naš feed.