Nepopularno mišljenje: “Serija “Too Much” ostavila me “praznom”

Lena Dunham oduvijek je bila polarizirajuća figura. Još od trenutka kad je serija “Girls” stigla na HBO 2012., postala je prepoznata kao autentičan glas milenijalaca. Bila je iskrena, ranjiva, ponekad samodopadna, ali uvijek svoja. I meni je to bilo fantastično. Obožavala sam “Girls”. Bio je to sirov, kaotičan, nelagodan, ali istinski hrabar prikaz ženskog prijateljstva i života u dvadesetima. Kao da je “Seks i grad” skinuo štikle, obuo second-hand čizme i brunch zamijenio jedenjem torte u kadi sa suzama u očima. Zato sam bila iskreno uzbuđena kad sam čula da se Dunham vraća novom romantičnom komedijom na Netflixu pod nazivom “Too Much”.

Nažalost, ono što smo dobili nije povratnički trijumf kakvom sam se nadala. “Too Much” je, kako i naslov sugerira, doista previše. I to na najgori mogući način.

Vizualno elegantno, ali serija nikad ne nadilazi vlastitu formulu

Za početak, moram priznati da Dunhamin redateljski stil i dalje ima svoj prepoznatljiv potpis: fluidni pokreti kamere, naturalizam u kadrovima, prirodno neugodni dijalozi, kadrovi koji traju par sekundi dulje nego što očekujemo i čaroban London kao kulisa koji u ovom slučaju postaje i sporedni lik. Vizualno, serija je elegantna, kostimi su odlični i detalji u scenografiji su na zavidnoj razini.

Radnja prati Jess, koju tumači Megan Stalter (poznata iz “Hacks”), 30-godišnju Njujorčanku koja nakon teškog prekida bježi u London. Slomljena je, opsesivna i brutalno iskrena, kao duhovna rođakinja Hanne Horvath (“Girls”), ali s TikTok generacijskim filterom. Još uvijek je opsjednuta bivšim, Zevom (Michael Zegen) i njegovom novom djevojkom – savršeno odabranom glumicom Emily Ratajkowski u ulozi influencerice Wendy.

Jess snima emocionalne videoporuke Wendy koje nikad ne objavi. Nešto u stilu privatne terapije, ali jasno je već od prve epizode da te snimke neće ostati skrivene. U modernoj verziji Čehovljeva pištolja, mobitel će u trećem činu “eksplodirati”. I da, baš kao što pretpostavljamo, eksplodira i dodatno zagorča živote glavnih junaka.

Scenaristički, Dunham još uvijek zna složiti intrigantnu, emocionalno bogatu priču. Sama je rekla da je serija djelomično inspirirana stvarnim događajima iz njezina života, i to se stvarno osjeti. Postoji taj voajerski užitak kad gledaš nečiji emotivni dnevnik kako se odvija pred tobom. Sočno je. Funkcionira. Želimo znati još. Ipak, iako je polazište obećavajuće, serija nikad ne nadilazi vlastitu formulu. Za sve emocionalne ispade i ekscentričnost, “Too Much” postaje začuđujuće klasična romantična komedija. A to ne bi bio problem da je došla od bilo koga drugog, ali Lena Dunham žena je koja je redefinirala messy femininity. Od nje očekujem nešto drugo. Nešto više. I teško mi je oprostiti što je završetak ove serije toliko uredno zapakiran, s iscjeljenjem, katarzom i osobnim rastom, kao po pravilniku Netflix feel-good formule.

Središnja ljubavna priča između Jess i Felixa (indie rocker kojega glumi izvrsni Will Sharpe) u nekim trenucima je šarmantna, dok je u drugima pomalo nelagodna. Imaju kemiju, a dinamika im je prepuna slatkih, ali emocionalno preintenzivnih trenutaka. Riječ je o vezi temeljenoj na trauma bondingu, ali, začudo, djeluje, najviše zahvaljujući Sharpeovoj izvedbi. Jer ako “Too Much” u nečemu briljira, onda je to u castingu Willa Sharpea. Gledali smo ga u drugoj sezoni “The White Lotus”, ali ovdje pokazuje još širi raspon emocija. Felix je kompleksan, nježan, emocionalno nedostupan, ali duboko ljudski. Sharpe mu daje dimenziju i tišinu koja pogađa. Iskreno, najviše sam se poistovjetila s njegovim likom, što me malo iznenadilo.

Čemu služe sporedni likovi

Stalter, s druge strane, ostavlja podijeljen dojam. Glumački je uvjerljiva, ranjiva, hrabra. No lik Jess mi je povremeno bio problematičan. Njezino ponašanje – opsesivnost, autodestruktivnost i kaotičnost, često se prikazuju kao simpatična neuroza ili šarmantna emocionalna kriza. A zapravo se radi o ozbiljnim psihološkim problemima koje serija nikad ne propituje dovoljno. Ispada da ih romantizira, što je problematično, iz očitih razloga.

Sporedni likovi? Gotovo nepostojeći. Kolege s posla, susjedi, Wendy… sve djeluje nedorađeno, površno. U seriji “Girls”, i najsporedniji likovi imali su dubinu i ludi šarm, dok u “Too Much” tek popunjavaju prostor.

Kad je došla deseta epizoda, bila sam emocionalno ispražnjena. Htjela sam osjetiti nešto, bilo što. Plakati, smijati se, pa čak i iznervirati. Umjesto toga, osjećala sam – ništa. I za seriju o ljubavi, gubitku i ponovnim počecima, ta emocionalna praznina po meni je smrtni grijeh.

“Too Much” ima srca, i jasno je da Lena Dunham još uvijek ima redateljskog elana, ali ovaj projekt jednostavno nije uspio. Nedostaje onaj neugodan, sirov, neodoljivo iskreni moment koji je “Girls” učinio kultnim. “Too Much” nije loša serija, samo je daleko ispod onoga što Lena Dunham zna, može, i po svemu sudeći, još uvijek ima za reći.