Žene na filmu: Vječne mučenice ili neuništive heroine?

Od samih početaka sedme umjetnosti, žene na filmu bile su istovremeno i objekt želje i predmet kazne, projekcija muške fantazije i simbol kolektivnog straha. U gotovo svakom desetljeću, žene su bile ključni motor radnje. Bilo da su utjelovile krhke ljepotice koje bježe niz stubište (često u negližeu), femme fatale s cigaretom i pištoljem ili superheroine koje doslovno spašavaju svijet u pripijenim kostimima.

No ispod svih tih stiliziranih slojeva ostaje jedno važno pitanje: zašto su žene u povijesti filma gotovo uvijek i najveće žrtve i najveće heroine?

Kroz desetljeća, od Hitchcockovih psihoanalitičkih trilera do Tarantinovih nasilnih epopeja osvete, žene su bile centralne figure. Iako ih je većinu vremena režirao, pisao i definirao muškarac. Njihova bol i snaga prodavale su kino-ulaznice, a njihovi likovi istovremeno su reflektirali i oblikovali društvene strahove, seksualnu moralnost i rodne norme.

Hitchcock i plavuše: Ljepota pod opsadom

Alfred Hitchcock nije skrivao svoju fascinaciju ženama, točnije, kontrolom nad njima. Njegove filmske muze bile su gotovo isključivo hladne, sofisticirane plavuše. Grace Kelly, Tippi Hedren, Kim Novak, koje su kroz objektiv njegove kamere najčešće bivale progonjene, psihički destabilizirane ili izložene nasilju. U Psihu (1960.), Marion Crane (Janet Leigh) biva ubijena pod tušem u jednoj od najpoznatijih i najcitiranijih scena u povijesti filma. Ta scena nije samo šok, ona je metafora: za žensko tijelo koje biva kaznjeno zbog želje, neovisnosti, slobode.

Iako se često interpretira kao mizogin, Hitchcockov opus istovremeno razotkriva i kompleksan strah od ženske autonomije

Njegove junakinje nisu samo žrtve. One su i nositeljice tajne, prijetnje, zagonetke. U tom svijetu gdje je red važniji od istine, žena je ta koja poremeti poredak i zato mora platiti cijenu.

Film noir i femme fatale: Oružje koje nosi haljinu

U klasičnim noir filmovima 1940-ih i 1950-ih, žena je često najopasnija osoba u prostoriji. Likovi poput Phyllis Dietrichson (Barbara Stanwyck u “Double Indemnity”, 1944.) koriste seks, pamet i manipulaciju da bi preživjele u muškom svijetu.

PROFIMEDIADOUBLE INDEMNITY

No čak i kad one “pobjeđuju”, kraj je gotovo uvijek isti – smrt, izgnanstvo, kazna

Femme fatale je fantazija, ali i upozorenje: što se dogodi kad žena preuzme narativnu moć? Filmski kodovi toga vremena to nisu dopuštali. Za razliku od muškarca koji može biti antijunak, žena koja djeluje izvan pravila mora nestati.

Holivudski blockbuster i žensko tijelo kao bojno polje

Ulaskom u eru blockbustera, osobito od 1980-ih nadalje, uloga žene postaje dvostruka: vizualni spektakl i emocionalni katalizator. U “Alienu” (1979.), Ridley Scott je redefinirao žensku akcijsku heroinu kroz lik Ellen Ripley (Sigourney Weaver), intelektualno superiornu, fizički sposobnu, ali i emocionalno kompleksnu.

PROFIMEDIAAlien

No većina ostalih franšiza, od Transformersa do Jamesa Bonda, nastavlja tretirati žene kao dodatke radnji; trofeje, nagrade, opasne ljubavnice

Tek posljednjih desetljeća, zahvaljujući i promjenama u društvu i većem broju žena iza kamere, likovi žena počinju zadobivati istinsku narativnu dubinu. Ali cijena koju žene na filmu plaćaju za snagu i dalje je visoka: gotovo uvijek moraju proći kroz traumu, nasilje, gubitak, kako bi stekle moralno pravo na moć.

Tarantinove žene: Osveta kao oslobođenje

Quentin Tarantino, majstor citata i nasilja, dao nam je neke od najkompleksnijih suvremenih ženskih likova, ali i dalje unutar vrlo muškog, stiliziranog svijeta. “Kill Bill” saga donosi Beatrix Kiddo (Uma Thurman) kao ultimativnu osvetnicu koja se uzdiže iz smrti kako bi kaznila svakoga tko joj je nanio bol.

Njezina snaga dolazi iz patnje, no za razliku od ranijih filmskih prikaza, ovdje žena ne umire. Ona ubija

PROFIMEDIAKILL BILL

Ipak, važno je napomenuti kako čak i u tim novim narativima žensko tijelo ostaje centralno mjesto nasilja. Kamera i dalje gleda, i dalje je to priča o ženi koju “pokreće trauma”, rijetko o ženi koja jednostavno želi – biti.

Žene iza kamere: Napokon svoje autorice

Promjena dolazi tek kad žene same pišu, režiraju i produciraju svoje priče. Redateljice kao što su Jane Campion (“The Piano”), Sofia Coppola (“Lost in Translation”), Greta Gerwig (“Lady Bird”, “Barbie”) ili Emerald Fennell (“Promising Young Woman”) donose likove žena koji nisu definirani traumom, nego složenošću.

Njihove heroine mogu biti zbunjene, jake, melankolične, neodlučne kao i muškarci

PROFIMEDIALost in Translation

Ono što je desetljećima bilo u rukama muškaraca, prikaz žene na filmu, konačno se mijenja kad žena sama uzme kameru u ruke. I tada shvatimo da žene nisu samo žrtve i heroine, nego i scenaristice, žene režiseri, producentice vlastitog narativa.

Nije problem što žena na filmu pati, problem je što to postaje jedini narativ

Žena u filmu ne mora uvijek biti jaka, niti mora izbjegavati bol, ali mora imati složenost. Povijest filma prepuna je talentiranih glumica koje su od dvodimenzionalnih stereotipa napravile nezaboravne uloge.

No pravo pitanje danas nije kako žene preživljavaju na ekranu, nego zašto i dalje moraju preživljavati

Promjenom perspektive, ne samo unutar priča nego i iza kamere, možemo očekivati nove vrste junakinja. One koje ne moraju biti ni savršene ni slomljene, nego jednostavno – stvarne.