Od fontane do fraze: Kako je La Dolce Vita osvojila svijet

Ako postoji izraz koji izaziva trenutnu asocijaciju na zlatne dane Rima, eleganciju bez napora, crna odijela, žene s maramama oko glave i espresso serviran s pogledom – to je La Dolce Vita. Riječi koje su nadživjele kontekst, kontinent i dekade. Danas se pojavljuju na majicama, Instagram opisima i etiketama vina, ali njihovo značenje i podrijetlo puno su dublji i kompleksniji od puke fraze.

Pitanje tko je prvi izgovorio La Dolce Vita ne može se odvojiti od povijesnog trenutka u kojem je izraz postao planetarno prepoznatljiv

Jer, iako u doslovnom prijevodu znači “slatki život”, ovaj izraz predstavlja puno više: postratni optimizam, dekadenciju Rima, moralnu ambivalenciju, ali i neumoljivu privlačnost hedonizma. Sve to utjelovio je jedan film, jedan redatelj i jedan period talijanske i svjetske kulturne povijesti.

Prije filma – je li La Dolce Vita postojao prije Fellinija

Iako fraza La Dolce Vita u talijanskom jeziku nije nova (pojavljuje se i ranije u književnim i poetskim zapisima, uglavnom u sentimentalnom i metaforičkom tonu), ono što ju je učinilo globalno prepoznatljivom bio je istoimeni film Federica Fellinija iz 1960. godine. Dakle, možemo reći da je izraz postojao prije, ali nije imao svoju kulturološku težinu dok nije dobio zvučnu trubu u vidu filmske premijere.

Fellini nije “izmislio” izraz, ali ga je nepovratno utisnuo u svjetski imaginarij

Nakon njegove “La Dolce Vite”, fraza više nije značila samo slatkoću svakodnevice. Postala je sinonim za sofisticiran kaos, modernu egzistencijalnu krizu, glamur koji se lagano raspada pod reflektorima. Ili kako bi cinici rekli: hedonizam s mamurlukom.

Film koji je promijenio sve – Rim, paparazzi i kriza duše

Kad je “La Dolce Vita” premijerno prikazana 1960., podigla je obrvu Vatikana, uzburkala festivalske žirije i ostavila gledatelje u stanju moralne nelagode. Glavni junak, Marcello Rubini (odglumljen besprijekorno od strane Marcella Mastroiannija), novinar je koji luta Rimom između intelektualki, aristokracije, filmskih diva i duhovnih kriza.

On je istodobno i promatrač i sudionik, poput mnogih nas na društvenim mrežama, samo bez Wi-Fi-ja

U filmu se pojavljuje i legendarna scena u kojoj Anita Ekberg ulazi u fontanu di Trevi – trenutak koji je postao ne samo simbol filma već i cijele pop-kulture 20. stoljeća. No ono što često promakne gledateljima zaslijepljenima estetikom jest da “La Dolce Vita” nije oda užitku, već njegova kritika. Fellinijev pogled na “slatki život” bio je sve samo ne naivan: pokazivao je koliko lako luksuz klizi u prazninu, a glamur u usamljenost.

Paparazzi, ironija i ironijski luksuz

Zanimljivo, upravo je ovaj film svijetu dao i drugi ključni termin: “paparazzi”. Ime dosadnog fotografa iz filma, Paparazzo, postalo je opći naziv za opsesivne lovce na slavne i još jedan pokazatelj kako je Fellini nehotice oblikovao rječnik budućnosti.

I dok se izraz La Dolce Vita danas koristi da prizove slike kavane uz more, dolce far niente i besprijekorno servirane tanjure, ironija je u tome što je njegova originalna namjera bila daleko ozbiljnija. Film pokazuje koliko lako “slatkoća života” može postati sirupasta iluzija, mamac za izgubljene, odraz društva u kojem sve postaje površina.

Popkulturni život nakon Fellinija

Nakon što je film ušao u svjetski opticaj, La Dolce Vita postaje brend. Najprije za Talijane, a potom i za sve ostale koji su barem jednom poželjeli biti “malo rimskiji” od ostatka svijeta. Taj izraz postao je magnet za turizam, marketing i lifestyle proizvode, sve dok nije gotovo izgubio vezu s originalnom naracijom.

No unatoč masovnoj komercijalizaciji, La Dolce Vita i dalje nosi suptilnu težinu

Onaj tko zna, zna: iza te dvije riječi krije se kompleksna poruka o dekadenciji, potrazi za smislom i istovremenoj nemogućnosti da mu se odupremo. I zato je, u punom smislu te riječi, ovaj izraz i dan-danas živ jer je vječno relevantan.

Fraza koja šapuće, ali nikad ne utihne

La Dolce Vita više je od izraza. Ona je kontradikcija, mit, kulturni indikator. S jedne strane, ona je težnja za jednostavnim užitkom, trenutak kad sunce pada na čašu vina.

S druge strane, ona je Fellinijev podsjetnik da hedonizam bez smisla lako sklizne u tihu tugu

I dok je mi i dalje upisujemo pod slike zalazaka sunca s Instagrama, talijanski redatelj iz 60-ih i dalje nas tiho promatra ispod svojih crnih naočala i pita se jesmo li ikad uistinu razumjeli što znači živjeti La Dolce Vita.